Razgovor sa Stašom Čimbur: Kada umjetnost počne živjeti svoj život
Staša je primijenjena umjetnica. Kreira šešire, razvija koncept nosivih objekata te stvara asamblaže - tekstilne šivane slike. Članica je više strukovnih umjetničkih udruga, uključujući HZSU-a, ULUPUH-a, HDD-a te Haagse Kunstkring-a u Nizozemskoj. Tijekom godina, njezin rad je predstavljen na preko 200 izložbi, umjetničkih performansi i modnih revija u muzejima, kulturnim centrima i galerijama u Hrvatskoj, Nizozemskoj, Austriji, Belgiji, Češkoj, Njemačkoj, Sloveniji, Srbiji, Švicarskoj, Izraelu i SAD-u.
U neformalnoj i opuštenoj atmosferi u Stašinom ateljeu razgovaramo o stvaranju, trenutku u kojem ideja počinje poprimati neki novi oblik i o odnosu umjetnika prema djelu kada ono napusti njegov prostor:
Od šešira do šivanih slika i asamblaža – kako je počeo taj put?
Oduvijek sam voljela crtati. U nekom trenutku 'stvarnosti', potaknuta time da se šeširi više ne nose kao nekad, pomislila sam:''Kad ih već ne žele nositi i šetati s njima unaokolo, želim stvoriti scenski aranžman u kojem ću inkorporirati šešire u slike.'' To je bio početak. Uskoro sam počela aplicirati i razne druge predmete modnog pribora no polazište crteża je uvijek bilo ljudsko tijelo. Volim ljudska tijela svih oblika, zaintrigirana sam njima, njihovom ljepotom i komunikacijom.
U novom ciklusu asamblaža The Animal Within Us ''glavnu rolu'' igraju životinje.
Koliko je važna prvotna ideja, a koliko ono što se dogodi tijekom stvaranja?
Odavno sam prestala raditi skice. Imam ideju za kreaciju i jednostavno uronim… No, ona se mijenja u procesu kreiranja. Vrlo često, na kraju, poprimi posve drukčiji oblik. Doista uživam u procesu stvaranja, pretvorbe ideje u volumen, u formu. Kod šivanih slika, crtež prenosim šivanjem na površinu materijala. Tu se događaju stvari koje izmiču mojoj kontroli. Ja ih ne popravljam, ne mijenjam, ne vraćam se. Često se potpuno prepuštam mehaničkoj operaciji. U tom sam trenutku zapravo svjesna nemogućnosti apsolutne kontrole, globalno, u bilo čemu. Stvaranje i kreativnost, kako dolazi, dolazi... Uživam u procesu i trenutku.
Što želiš da se dogodi kada netko pogleda tvoje djelo?
Polazište je moja ideja, intimna misao, stvorena naracija u mašti.
A opet, zašto bi slika morala uvijek imati nekakvo jako, jako ''duboko'' značenje ili poruku? Zašto slika ne bi jednostavno bila odraz trenutka, raspoloženja i ljepota koju netko želi posjedovati, biti okružen njome ili pronaći sebe u njoj? Najiskrenije bi bilo da su uz nas slike za koje želimo da postanu dio nas samih ili s kojima komuniciramo.
Kada djelo postaje tuđe?
U trenutku kad se netko zaljubi u asamblaž, moja taština tu zapravo prestaje. Tada više nije važno da se prenese moja ideja već se otvara prostor stvaranju potpuno novog značenja. Volim kreirati i stvarati, u tome je moj smisao. Želim da i drugi u tome uživaju, da slika ode u jedan posve novi život i dobije što li već treba dobiti.
Koliko ti je važna samoća u procesu stvaranja?
Obožavam druženja, volim biti vani, ali u jednakoj mjeri volim biti sama sa sobom. Volim se osamiti, zatvoriti, raditi, stvarati, volim stalno nešto ''čačkati'', izmišljati, isprobavati… Nije mi problem biti sama sa sobom. To volim.
Kako teče proces stvaranja? Da li lako dolaze ideje?
Ah, jako ih je puno! Problem je uvijek vrijeme… Jednostavno krenem… u tom procesu dogodi se da za prvobitnu ideju, potpuno spontano, osjetim da to nije to i onda se promijeni u nešto drugo.
Nisam oštra prema svojim idejama, ne ''seciram'' ih, volim ih sve, no u isto vrijeme s lakoćom odbacim promašene a za ''ne zrele'' vježbam strpljenje.
Rekla si da si romantična. Koliko romantika ulazi u tvoj rad i život?
Ja sam strašno emotivna. Ah, ne mogu si pomoći, totalno ''Orkanski visovi'' tip u smislu romantičnog aspekta! ;-)
Sve više vjerujem da ništa nije slučajno. Vjerujem da je najvažnije biti iskren prema samome sebi i svjestan moći vlastitih želja.